Četvrtak, 06 Veljača 2025
„NA KAVI“ Fani Perun; - Ne trebamo čekati da se stvari same dogode, budimo oni koji će pokrenuti nove sadržaje

„NA KAVI“ Fani Perun; - Ne trebamo čekati da se stvari same dogode, budimo oni koji će pokrenuti nove sadržaje

Iako  odavno ne živi u svom kraju, njezino javno  djelovanje  i kulturni doprinos od velike je važnosti za Župu i očuvanje njezine kulturne baštine. – s nama je „NA KAVI“  ovaj put gospođa Fani Perun.

Živite i radite u Trogiru već dugi niz godina, a čini nam se da sve svoje slobodno vrijeme posvećujete rodnoj Župi, imamo osjećaj kao da ste stalno tu.

- Veliki sam emotivac i kad nešto volim, zaista volim. Možda to dođe i s godinama, jer godine čine svoje i sve te više vuku tvoji korijeni. Gdje god se makneš, ti si kao iščupano stablo i treba ti vremena da se primiš, a koliko god negdje odlazila, vazda se vraćam u Župu i tu uvijek imam nekoga iz škole, rodbine, tu je moje djetinjstvo i veliki dio života.

S obzirom na obveze profesorice engleskog u školi gdje predajete, ali i udaljenosti kako uspijete iskoordinirati sve aktivnosti kojima se bavite?

- Evo, izgleda da se može (smijeh). Često kažemo da je dobra organizacija pola obavljenog posla i mislim da je to zaista tako. Ne bih se htjela hvaliti, ali kad radim nešto ovako za javnost imam dobar osjećaj za organizaciju i planiranje, oko za detalje. Dajem sve od sebe da ono što sam zamislila i to ostvarim.

Da se vratimo malo na sam početak, barem onaj dio poznat većini Župljana, osnivanje amaterske glumačke družine „Sve za Župu“ i početak rada na prvoj predstavi „Romeo i Julija“.

- „Romeo i Julija“ je zapravo najprije bio školski igrokaz s djecom u Marini, izmišljala sam nove uloge kako bi uključila svu djecu i prilagodila ga njihovom dijalektu.  Tad mi je na pamet došla ideja da to sve podignem na nivo odraslih, što sam i učinila i napravila tekst ovaj put na župskom lokalnom govoru i prilagođen Župi. Živjela sam i u kume u gradu i u Župi i uvijek sam bila opčinjena govorom, riječima koje sam uvijek osluškivala, bile su mi zanimljive.
Mogu slobodno reći da smo proživjeli komediju prilikom stvaranja komedije. Sve se događalo u jednom smijehu, pozitivnoj atmosferi i spontanosti.

Uspješno smo više puta odigrali i „Bokarić“ koji u početku i nisam zamišljala kao komediju, nego životnu temu sa smrti, ali eto slijedom okolnosti na kraju je ispala komedija. Drago mi je da smo tako pozitivno djelovali i doprli do velikog broja ljudi.

Kako je to izgledalo kada ste oko sebe okupili amatere, ljude koji se ipak nisu prije susreli s pozornicom niti su imali neko iskustvo?

- Moram priznati, vrlo teško, ali i vrlo smiješno. Održala sam audiciju i mislila da će se na njoj pojaviti dosta ljudi, ali nitko nije došao. Tad smo krenuli zvati ljude i pitati žele li sudjelovati, u glavi sam već imala predodžbu tko bi mogao imati koju ulogu i krenula  sam ih uključivati. Bilo je tu zaista smiješnih scena. Na kraju je ansambl imao 21 člana. Oni koji su nam se priključili, bez obzira na neiskustvo, imali su zaista veliku volju i trudili su se.    

Uz kulturni doprinos, vaše su predstave i aktivnosti svaki put bile i humanitarnog karaktera?

- S obzirom da nismo udruga, ne možemo naplaćivati, a kad sam radila predstavu nisam mislila da će iza ići i druga, treća... Kad već nešto radimo, pitala sam i ostale jesu li za to i krenuli smo s humanitarnim prilozima, vidjeli smo da je to dosta uspješno pa smo tako i nastavili, zbog čega sam jako sretna jer mi osjećaj da smo nekome pomogli ispunja srce na poseban način.

Sve te aktivnosti za sobom povlače brojna druga pitanja.  S kojim se poteškoćama najviše susrećete?

- Poteškoća ima dosta, ali ništa nije nemoguće.  Vidi se ono što je izvana i što je prikazano, ali ono iznutra i iza scene je teži dio. Troškovi su veliki, od mojih stalnih dolazaka pa sve do scene, osvjetljenja, rekvizita i sl.
U početku je to ljudima došlo onako iznenada, nisu bili upoznati s našim radom, ali kasnije je sve išlo lakše, znala sam na koga mogu za što računati.  Sad smo prikupili dosta rekvizita za „Bokarić“. Tu je i problem prostora, gdje držati rekvizite i kulise, tražit ćemo i dalje neko rješenje za to. Sve te probleme ne vidim kao prepreke, nego kao izazove koji će se uspješno riješiti.

Jeste li razmišljali da ipak registrirate udrugu, zatražite prostor za kulturno djelovanje, a potom preko nje krenete rješavati sve ostalo?

- Naravno da se o tome ozbiljno razmišlja, ali i to traži dosta vremena i angažmana. Ništa ne guram, sve nekako puštam da dolazi kad treba doći i kad je pravo vrijeme za to. Život me tako naučio da se sve ipak  posloži u svoje vrijeme.

Uz dramsko, tu je likovno i literarno djelovanje.  Pokrenuli ste „Ljeto u Postranju“,  2017. krenuo je i projekt „Mala knjižnica za srednjoškolce“,  koliko je to sve zaživjelo?

- Ideja je realizirana i aktivna, ali moram priznat možda više među odraslima, nego djecom. Većina mlađih čita na mobitelima i tabletima iako je to dosta zahtjevno. To, po meni još nije ono što ja želim postići. Voljela bih da postoje neki punktovi gdje možete uzeti ili ostaviti knjigu. Knjige se tako razmjenjuju među ljudima, a kultura čitanja raste.  Po svijetu sam vidjela dosta toga, nadam se da će i kod nas brzo zaživjeti. Moj cilj je između ostaloga bio i taj da potaknem čitanje. 

Osim u Župi Vaš rad i doprinos prepoznat je i nagrađen i u Općini Marina u čijoj školi radite. O čemu se radi?

- Trudim se biti angažirana i dati svoj doprinos i tamo, a oni su taj trud prepoznali  i nagradili. Imam izvrsnu suradnju s Općinom Marina kao i turističkom zajednicom. U svom radu kao profesorica nastojim da djeca što više aktivno sudjeluju i rade praktično. Dobila sam tako 2016. nagradu Općine Marina za doprinos razvoju prosvjete i kulture.

Pišete i pjesme.  „Naša Župa“ pratila je većinu predstava i događanja, odakle dolazi inspiracija za sva ta kreativna ostvarenja?

- Počela sam pisati još kao dijete, napisala sam dosta pjesama i „Naša Župa“ je jedna od njih.  Kad je o inspiraciji riječ, ne razmišljam puno o tome, riječi mi jednostavno same dolaze, a u posljednje vrijeme i glazba za njih.  Događalo mi se da se vozim sama, sa svojim mislima i odjedanput u glavi slažem pjesmu, bilo je situacija da brzo moram zapisati na bilo što da ne zaboravim, u posljednje vrijeme snimim na mobitel.  To nije moje,  ipak dođe odozgor.

Na nedavno održanoj svečanoj sjednici spomenuli ste i bavljenje glazbom, spominjao se CD... svestrani ste, što nam to sve „kuhate“, što možemo očekivati u budućnosti?

- Pjesma „Naša Župa“ je zapravo i uglazbljena, želja mi je staviti je na CD kao i pjesmu  o Postranju „Tu“, nastojat ću to svakako realizirati.
U planu su mi i dvije dječje predstave, uz radionice, koje će zato biti ograničene na određeni broj djece.  Imam još nekih ideja, ali još mi je to sve onako u glavi. Razmišljala sam progovoriti  i o onim težim,  životnim temama poput alkoholizma i droge.

Kao što sam već spomenula imam odličnu suradnju s Turističkom zajednicom i Općinom Marina, nadam se da ću takvu vrstu sinergije ostvariti i u Župi. Mislim da imamo puno toga za pokazati, ne trebamo čekati da se nešto dogodi, budimo mi oni koji će zajedničkim snagama potaknuti nove sadržaje.  To ne dolazi preko noći, ali korak po korak puno se može postići.



Dobitnica ste i nagrade Općine kao ovogodišnji laureat, za Vaš doprinos kulturnom životu i promociji Župe.

- Svako priznanje je lijepo, ali dobiti nešto u Župi, svom mjestu, gdje sam rasla i išla u školu, gdje mi je rodbina i prijatelji zaista mi puno znači. Nagrada mi je tim draža što me prati onaj osjećaj da su to meni moji ljudi dali. Bilo je to i lijepo druženje u jednoj opuštenoj atmosferi, volim upoznavati ljude, od svakoga se da nešto naučiti a to me i dodatno motivira.

Čestitamo našoj dragoj Fani i želimo joj još puno uspjeha, ostvarenja dobrih ideja kojih ima napretek i druženja na budućim predstavama, naravno!

  • Autor: Marija Duper
  • čestitke - hdzzupa
  • čestitke - zuc