Četvrtak, 06 Veljača 2025
tzo_zupa
NA KAVI - Stanko Krnjić: " Život je kazalište, a svi smo mi i glumci i publika"

NA KAVI - Stanko Krnjić: " Život je kazalište, a svi smo mi i glumci i publika"

Župski stomatolog i pjesnik Stanko Krnjić sredinom je siječnja predstavio svoju četvrtu zbirku pjesama. Kad si otkrio pjesnika u sebi, kako je sve započelo?

Pisanjem se praktički bavim od malih nogu. Svako to pisanje ima neke karakteristike za dob u kojem je nastalo. To obično kao i većina stvari počinje u početku kao neka mala šala, kao nešto što čovjeka zadovoljava. Vremenom pređe u neke, u mom slučaju ozbiljnije stvari. Nisam ni ja očekivao da će to ići tim tijekom. Došlo je u  tu ozbiljniju fazu i da pišem kako struka kaže „sve ozbiljnije i sve bolje knjige“.

Gdje si objavio svoju prvu pjesmu i gdje sve danas objavljuješ svoju poeziju?

Budući da je moja prva pjesma, ja je zovem pjesmica nastala negdje u toj dječačkoj dobi, u osnovnoj školi, objavljena je u nekim školskim novinama. Više se točno i ne sjećam kojim i kada je točno to bilo. Danas, osim u svojim knjigama objavljujem u književnim revijama i časopisima i zajedničkim zbirkama. Imam nekoliko zajedničkih zbirki i četiri moje samostalne. Ne trčim baš za tim da objavljujem svugdje i pod svaku cijenu. Bitnije je pisanje i napisati nešto dobro i kvalitetno i  to će onda sigurno završiti jednog dana u nekoj dobroj zbirci.

Kome je namjenjena tvoja poezija, zamišljaš li neki određeni profil osobe koja sebe pronalazi u tvojim pjesmama ?

Poezija, kao i svaka druga vrsta književnosti namijenjena je apsolutno svima. Koliko će netko  to uzeti za sebe, kao i prozu, pripovjetke, romane, eseje i bilo koji drugi književni oblik to nije na meni niti na bilo kome tko piše nego na samom čitatelju. Dakle, poezija je namijenjena svima, a koliko tko sebe pronađe u tome, već  je neko drugo pitanje za neke druge ljude.

Tvoja prva zbirka "Korijeni" je izašla 2001. godine, zatim je izašla zbirka "Zrak poprskan narančom"  i kao treća "Kroničar svega" . Možeš li kratko dočarati svoj pjesnički put kroz ove tri zbirke do "Mrvica za Lazara" koja je predstavljena početkom ove godine?  Jesi li taj svoj pjesnički put deklarirao upravo naslovom treće zbirke?

Moja prva zbirka „Korijeni“ nastala je kao jedan zbroj pjesama duljeg razdoblja, nešto što je počelo s nekih osamnaest, devetnaest godina da bi negdje tamo, s mojih trideset godina knjiga izašla. Mogu reći da je to knjiga koja sadrži najduži vremenski opus mojih pisanja. Sve ostale knjige su nastale u dosta kraćim vremenskim periodima. Hoću li ja sebe definirati kao kroničara svega?  Možda u jednoj fazi da, ali definitivno ja ne želim biti kroničar svega jer je to preopsežno za jednog pojedinca. Svakako sebe smatram nekim tko možda primjećuje stvari na jedan malo drugačiji način,  iz drugog kuta u odnosu na većinu pojedinaca. Onda ih i zapisujem, a to zapisivanje je samo posljedica tog primjećivanja i tog preispitivanja svih tih stvari unutar sebe, oko sebe, u drugim ljudima i u životu općenito. U principu svaka zbirka je dobila naziv po jednoj pjesmi, istaknutoj za mene u toj zbirci pa tako i Kroničar svega.

Govoreći o tvojoj četvrtoj zbirci akademik Luko Paljetak je rekao da si pjesnik koji život shvaćaš kao kazališnu predstavu koja se pred tobom neprestano odigrava,  a da je tvoja uloga u njoj biti šaptač za one koji u toj predstavi plešu glume i žive, a istodobno želiš  biti netko iza zavjese.

U jednom paralelnom svijetu život jest kazalište. Svi smo mi u istom momentu glumci, svi smo mi u istom trenu  publika. Dosta puta smo glumci sami za sebe, glumci za druge, publika sami za sebe, publika za druge. U svakom trenutku  možemo biti na obje strane, ne moramo biti strogo odijeljeni kao publika ili glumci.

Jedna moja pjesma zove se „Život je klavir“. Tu sam život poistovjetio kao jednu veliku zbirku različitih tipki na kojima možemo  u određenom trenutku uprijeti u neku tipku i dobijemo određeni ton, određenu boju života. To tako i jest, naši potezi u životu nas same označavaju i često puta upirući u jedan potez odnosno tipku mi definiramo svoj život u budućnosti.
Netko je davno rekao da nitko od nas nije otok. Svi smo mi šaptači nekom drugome i često puta svak nama ponešto šapće. Nitko nije toliko pametan ni toliko zreo da može bez ostalih ljudi i uvijek mu je tako potreban netko u određenim krizama u životu i  trenucima kad je čovjeku teško. Da mu nekom rečenicom, savjetom prišapne nešto da ga usmjeri. To su oni šaptači u kazalištu, kad glumac zaboravi tekst, pa uleti šaptač i usmjeri glumca u pravom smjeru. Činjenica je da je taj šaptač čovjek iza zavjese. On nikad nije pobrao lovorike slave ni pokupio pljesak za svoj nastup. To su isključivo samo glumci, ali šaptač je ona osoba bez koje se ne može u životu.  Kažu da iza svakog uspješnog muškarca, stoji  uspješna žena. Da nije te žene, često puta muškarci ne bi uspjeli, ali ženama manje-više rijetko netko plješće, već plješću muškarcima. Od malih nogu roditelji usmjeravaju svoju djecu, ali im nitko ne plješće. To je taj šaptač koji se krije, koji je siva eminencija, koji pokreće neke druge ljude, ali kad se kupi slava, on jednostavno pokupi svoje kofere i ode u svoj sobičak i tamo zaspe. Nikad iza nas samih ne stojimo samo mi. Uvijek stoji neki šaptač. To može biti i brat, žena, muž, prijatelj, pravo je bogatstvo imati te ljude u životu.

Smatraš li se bogat po tom pitanju?

Da, svakako. Bogat nije neka konstanta, bogatstvo je nešto što je živo, nešto što raste, umire, oživljava, nešto što se mijenja iz trena u tren. Znači, koliko god je čovjek bogat danas, nije nužno da je bogat i sutra u isto vrijeme. Ne govorim o materijalnom, govorim o duhovnom, emocionalnom, pa potom čak i materijalnom. Često se nalazimo u stanju euforije, a već večeras svatko od nas može biti u depresiji i kad se nekoga u tim trenucima pita je li čovjek bogat, dobiju se dva oprečna odgovora u samo nekoliko sati.

Čest si gost književnih večeri i manifestacija, pogotovo po Hercegovini, nagrađen književnom nagradom  "Rijek" na književnoj večeri ”Rijek iz kamena” u Počitelju i  nagrade „Fra Martin Nedić“ za zbirku „Kroničar Svega“ za 2017.godinu. Što za tebe znači sudjelovanje na tim književnim manifestacijama?

Sam poziv na neku književnu manifestaciju znači da onaj koji te poziva cijeni tvoj rad. S druge strane, dolaskom na takve manifestacije susrećeš  i upoznaješ druge ljude i pjesnike.  Razmjenjujemo mišljenje i ideje, svoje uratke i knjige. Gledamo kako drugi pišu, razmišljaju i na taj način se čovjek obogaćuje. Lijepo je i vrijedno kad struka prepozna bilo čiji rad, u ovom slučaju i moj. Čovjeku laska kad vidi da to što radi nije nezamijećeno, već  zaista nešto što vrijedi u tom svijetu. To je onda i poticaj za novo stvaralaštvo. Sam prijem u Društvo hrvatskih književnika i Hrvatskih književnika Herceg Bosne pokazatelj je da ovo što trenutno radim je dobra stvar, jer ući u takva eminentna društva ne može bilo tko bez obzira koliko stvarao jer postoje određeni kriteriji na osnovu kojih se ulazi u takvo društvo.

Kako je na predstavljanju tvoje četvrte Zbirke rekao gospar Boris Njavro, promocije pjesničkih zbirki obično posjećuje mali broj ljudi. Kod tebe je slučaj znatno drukčiji. Na tvojim promocijama se u dvorani traži stolica više. Kako to tumačiš?

Na ovoj mojoj promociji, kao i na prošloj bilo je oko 150 ljudi. Smatram da je standardno i normalno da na svakoj promociji bilo koje knjige koja nešto predstavlja i koja je dobar proizvod u ovom gradu treba biti barem 150 do 200 ljudi. Kod nas je postalo uobičajeno da se na promocijama knjiga pojavi 15-20 ljudi i da smo to uzeli kao neki standard. Sada, kad se na mojim promocijama pojavljuje zaista dosta ljudi za naše uvjete, mi smatramo to čudom, a mislim da je to jedan klasični standard. S druge strane, poznajem zaista puno ljudi, družim se s puno ljudi, navrijeme sam poslao obavijesti i pozivnice za promociju pa su se ljudi i odazvali. 

Većini Župljana si poznat kao stomatolog koji puno vremena provodi u svojoj ordinaciji. Kada pronalaziš vrijeme za pisanje?

Iako imam status književnika, ja nisam profesionalni književnik. Da se bavim isključivo tim, imao bih puno više vremena. Tempo života svih nas danas je takav da svi trčimo i ne nalazimo vremena za puno toga. Poezija, na svu sreću  nije prezahtjevna književna forma kao što je npr. roman i sl. Poezija je stvar koja čovjeku dođe i tad se zapiše. Radi se o veoma kratkim književnim formama, nije nužno neko posebno mjesto ni vrijeme za pisati poeziju. Puno je bitnije ono što prethodi pisanju. Pisanje je samo posljedica nečega što se događa u svima nama, ali moraš imati taj dar. Bez propitivanja samoga sebe i svijeta u sebi i oko sebe, nema poezije.

Kakvi su ti daljnji planovi i možemo li iz tvog pera očekivati i neki drugi oblik književne forme?

Mislim da možete jer privodim kraju par knjiga paralelno. Većina njih je poezija, ali ima tu i proznih tekstova, odnosno počeo sam pisati poeziju u prozi. Čitajući te prozne tekstove osjeti se prisustvo tog poetskog duha. Posljednjih mjeseci pišem i kolumne za jedan portal pa nakon određenog broja tih tekstova namjeravam ih objediniti u jednu knjigu, zbirku kolumni. Ambicija za roman ili neke duže prozne forme trenutno nemam zbog nedostatka vremena.