Četvrtak, 06 Veljača 2025
aerodrom
NA KAVI - Denis Vego; Nisam planirao biti profesor, a danas ne mogu zamisliti da radim nešto drugo

NA KAVI - Denis Vego; Nisam planirao biti profesor, a danas ne mogu zamisliti da radim nešto drugo

Denis Vego profesor povijesti  u župskoj školi među učenicima je  jedan od najomiljenijih profesora.  U jednom  statusu prije 15-tak dana obilježio si 12 godina od kako si prvi put ušao u učionicu kao nastavnik.  Možeš li nam za početak reći zašto je Denis Vego postao profesor povijesti ?

Malo je komplicirana priča moram priznati. Povijest me uvijek jako zanimala, već kroz osnovnu školu. Čitao sam dostai iz zabave kroz srednju školu, pa i knjige za fakultete. Poslije srednje sam upisao turističku školu i nisam imao puno povijest, samo dvije godine. Kad je došao fakultet nisam bio baš ni siguran što ću upisati. Upisao sam ekonomiju i nisam se tu našao. Ta povijest je uvijek u meni bila kao neka ljubav, htio sam provjeriti bi li se mogao tome posvetiti i tako sam upisao fakultet. Tada je sve krenulo kako treba. Ipak i kad sam završio fakultet moram priznati da nisam zamišljao školu kao prvu opciju. Više me privlačilo neko istraživanje, neki institut.

Ako se nakratko vratimo na početak, prvi ulazak u učionicu u ulozi nastavnika, možeš li se prisjetiti kako  je to izgledalo?

Mogu, naravno. To neću nikad zaboraviti jer je izgledalo grozno (smijeh). Poziv je stigao iznenada, tako da sam došao prilično nepripremljen u školu. Sjećam se da je bio utorak i da sam trebao doći na razgovor za neku zamjenu. Nisam mislio da ću početi odmah, ali tako je ispalo. Iz ureda ravnateljice, gdje sam dobio dnevnik u ruke, ušao sam u razred. Sam taj prvi dan, da budem iskren i prvo vrijeme bio sam izgubljen, ali dan po dan i uz pomoć iskusnijih kolega sve je došlo na svoje. Vremenom sam jako zavolio taj posao i danas mi je teško zamisliti da radim nešto drugo.

Kako se postaje jedan od najomiljenijih profesora jedne škole, imaš li neki „recept“ koji bi dao kolegama  koji tek ulaze u posao?

Nema nekog posebnog recepta. Normalno da protumačiš taj predmet najbolje što možeš i da imaš malo sluha za djecu. Moramo shvatiti da su oni ipak u nekim prijelaznim godinama koje ih na određeni način i definiraju. Nije lako, puno je razreda i djece, ali probaš se makar malo vratiti u to kad si ti bio njihovih godina i kako ti je bilo. Važno je da ih podržiš i razgovaš s njima jer im to ipak znači. Probaš razumjeti kroz što sve prolaze, pazeći naravno da ne odeš u drugu krajnost i popustiš baš u svemu.

Svi smo se nekad susreli s riječima „U moje doba to je bilo tako...“   Je li se teško nositi s izazovima novih generacija?

Dosta je zahtjevno, ali može se. Treba se dodatno potruditi i imati puno strpljenja, mislim da je to u ovom poslu najvažnije. Nije lako ali uz veliki trud je ostvarivo.

Postoji li u ovih 12 godina neka posebna priča, događaj, učenik ili generacija koja ti  se urezala u pamćenje ?

Ima toga zaista puno. Evo, djevojčica s Kosova i način na koji se snašla, pa prva generacija kojoj sam predavao, prva generacija kojoj sam bio razrednik pa potom i prva generacija kojoj sam od početka do kraja predavao.  Jednom su mi đaci poklonili kipić gdje je pisalo „profesor generacije“.  Sve su to lijepa sjećanja i čovjek se nekako mora koncentrirati na to, a potisnuti ono što nije lijepo. Sjetim se često kolega i učenika koji nažalost više nisu s nama.

Kad su anegdote u pitanju, ima ih puno. Teško je izvojiti jednu ali evo sjećam se kad je jedan učenik odgovarao, pitao sam ga par pitanja, gdje je Moskva, Pariz...Nije znao, pa sam mu rekao: “Tebi baš i ne ide karta na što je on odgovorio:“Moj profesore, kakva je ovo karta kad nema Sovića na njoj“ (naravno, učenik  je bio podrijetlom iz Sovića).

Vrlo si aktivan na društvenim mrežama, često imaš vrlo zanimljive statuse s osvrtima na događanja ili stanje u raznim sferama društva, od politike, obrazovanja,  glazbe, sporta ...  Koliko ti je taj oblik izražavanja i komunikacije s poznanicima važan?

U svakom slučaju je vrlo koristan. Što se važnosti tiče neki bi rekli da imam dosta slobodnog vremena, dijelom je to i istina. Volim se nekako izražavati na taj način i pratiti što se oko mene događa. Tako komuniciram i s ljudima koji nisu u Dubrovniku. To mi je na neki način zabavno i opušta me.

Veliki si fun heavy metal i hard rock glazbe, prošloga ljeta si u Gradu imao priliku na kratko razgovarati i slikati se s  Janickom Gersaom  gitaristom Iron Maidena.  Nakon toga jedan status na Facebooku si počeo pitanjem što tjera čovjeka da u 40-oj trči i traži nekoga po Gradu ? Možeš li nam dat odgovor na to pitanje ?

To mi je oduvijek omiljena glazba, praktički otkad znam za sebe. Dosta ljudi to prođe s godinama, izgleda da mene još uvijek drži (smijeh). Iron Maiden mi je uvijek bio najdraži band tako da je prilika da nekog  od njih vidim uživo i stisnem mu ruku, nakratko popričam nešto što sam zaista htio iskoristiti. Bilo je teško to izvest, ali smo ipak uspjeli i to je svakako događaj koji mi je važan i lijep. Zahvaljujem i ljudima koji su mi tada na neki način bili logistička potpora. Uz glazbu jedna od dražih stvari u slobodno  vrijeme mi je i nogomet, posebno Dinamo i Inter iz Milana.

Aktivan si i za DJ pultom.

Jesam, uvijek sam nešto radio oko glazbe, još dok sam bio srednjoškolac i za vrijeme studija. Ljudi su mi govorili da imam smisla za to i da bih trebao probati i tako sam krenuo. Najprije u klubu Orlando, poslije toga u Living Roomu i naposljetku u Lazaretima. Sve je počelo prije dosta godina, malo smo prorijedili, ali osnovna slušaonica još uvijek traje. Tu i tamo napravimo i druge slušaonice poput Balkan Rocka, neke metal slušaonice i sl. To je definitivno jedna od stvari na koje sam iznimno ponosan, u Dubrovniku puno toga kratko traje, a ta će slušaonica uskoro napuniti petnaest godina. Dolaze i mlađe generacije pa u posljednje vrijeme često sretnem i bivše đake.

Voliš putovati , često u tvojim statusima vidimo slike iz raznih mjesta,  a ako se ne varam stalni si sudionik svih ekskurzija učenika župske škole. 

Mislim da sam svjetski rekorder po pitanju ekskurzija, ali nije mi to mrsko. Volim putovati i smatram da ako čovjek ima priliku, dobro se ponekad  odmaknuti iako to financijski nije uvijek jednostavno. Čovjek se odmah osjeća bolje, lijepo je malo promijeniti sredinu. Dvaput godišnje imam priliku malo se maknuti, pa to iskoristim mada moram priznati da nisam išao baš puno dalje od Balkana.

Bio si i  sudionik  u razvoju kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja. Možeš li nam dati svoje mišljenje o svemu što se događa s reformom obrazovanja ?

Mislim da je sama reforma jedna jako pozitivna stvar i da je treba podržati. Problem su tu kao i u svemu ideološke razlike. Moramo to prevladati i gledati na dobrobit djece i poboljšanje školstva. Volio bih da se reforma dogodi i da tu svi sudjeluju. Neke su promjene dobre, neke nisu, ali u školstvu su one itekako potrebne i nadam se da će ići svojim tijekom još bolje nego do sada.

Kažemo da na mladima svijet ostaje, vi prosvjetni djelatnici odgajate prvenstveno mlade ljude, je li zanimanje učitelja i profesora podcijenjeno danas?

Smatram da je to zanimanje jako lijepo jer na neki način pomažeš  tim mladim osobama da se formiraju i  zainteresiraš ih za nešto. Nažalost je i vrlo podcijenjeno, ali  i potplaćeno. Prije je naše zanimanje bilo ipak cijenjeno i uvaženo. To se poštovanje nekako izgubilo, od drugih odraslih ljudi, ali i od same djece.

Imaš li možda neku misao na kraju koju bi podijelio s nama?

Prije nego što sam počeo ovdje raditi imao sam vrlo skromna znanja o Župi. S vremenom sam ih stvarno proširio i mislim da je Župa jedno prekrasno mjesto za život.  Pozdravljam i sve bivše i sadašnje đake, sve kolege, obitelj i prijatelje, sve koji su ostavili trag u mom životu i zahvaljujem što su pomogli da postanem to što jesam.

  • čestitke - tzzupa
  • čestitke - dpds