Ovaj put s nama je na kavi predsjednik udruge Fun H2O u razdoblju u kojem su „narančasti“ ostvarili najveće uspjehe u više od trideset godina postojanja.
Vratimo se na početak. Kad si postao predsjednik udruge i možeš li se prisjetiti kakvo je stanje u klubu tada bilo?
Bilo je izazovno, „stara garda“ se pomalo zasitila tog posla. To uključuje dosta volonterskog rada odnosno traži puno vremena. Sjedali su u „Gusara“ i razmišljali tko bi mogao nastaviti i netko je došao do zaključka da sam ja dobar izbor. Iznijeli su mi svoj prijedlog i ja sam to naravno prihvatio jer je Fun uvijek za moj pojam bio institucija. Još kao dijete sam malom barkom išao na utakmice, vozili smo po svim vremenima i nevremenima i Fun je oduvijek dio mog života.
Osvojena su dva naslova prvaka. Onaj prvi 2014. godine digao je cijelu Župu na noge, prisjetimo se malo te atmosfere.
Ne mogu ti ga se ja prisjetiti (smijeh). Tri, četiri dana prije finala polomio sam se s motora kad sam išao u kapetana Iva Žeravice da se dogovorimo u vezi organizacije. Nesreću sam imao već prije polufinala, a operiran sam ujutro na dan finala. Doktor koji me operirao, nakon što je završila operacija pošao je u Mline, ukrcao se u barku i pošao navijati za Fun. Ni jedan drugi igrač nije igrao s kapicom br.7, nju je nosila moja žena. Nakon što sam se probudio nisam pitao ni što ni kako sam, prvo pitanje je bilo: „Je li Fun osvojio?“ . Liječnik koji me operirao, preuzeo je moju majicu i medalju ispred crkve Sv. Vlaha. Bio je to i jedan neugodan osjećaj jer sam propustio onaj prvi ulazak u Mline. Osvojili smo i lani, ali onaj prvi osjećaj je nenadmašan.
Godinu nakon osvajanja te titule Fun je „zaglavio“ u četvrtfinalu i tad se vidjelo da bez Funa i njegovih navijača završnica u Portu nije ni približno spektakularna. Kako komentiraš taj fenomen župskih navijača okupljenih oko Funa, poznat puno dalje od Župe?
Fenomen navijača Funa-a je uvijek postojao, i prije dvadeset godina i danas. Ono što se dogodilo kad smo mi mlađi preuzeli, velike nesreće u kojima smo izgubili dva člana Đanija i Bekija, zbližilo je puno ljude. Dogodila se sinergija mladosti, ljubavi i jednostavno neke želje. Usporedo sa svim tim se sastavila i jedna vanserijska ekipa igrača. Došao je Nikola Crnčević, Maro Martić i postali prevaga u tom trenutku, naravno uz Iva na bari i sve ostale. Sve to zajedno je preraslo u ono što je Fun danas. Sam Tonći Vlašić je u jednom intervjuu za HRT priznao da je finale spektakularno uz Fun, taj ugođaj ne može svatko napraviti.
Kao što si već i spomenuo, udrugu je nažalost obilježila i velika tragedija, pogibija dva člana u jednoj godini. U spomen na njih pokrenuta je humanitarna priredba „Funova srca“ koja je prerasla u tradicionalno ljetno događanje.
„Funova srca“ su krenula sa samo jednom idejom, humanitarnom zabavom za pomoć obiteljima naših članova. Dogovorili smo se s Romeom Kelezom, Đurom Miletićem i ostalima da nešto napravimo po tom pitanju. Tako smo krenuli i te prve godine je to super prošlo i puno smo toga naučili. Odlučili smo nastaviti i sljedeće godine, a primjetili smo i da je u Župi nedostajala takva vrsta zabave i neopterećenosti, a s godinama je to preraslo uz Puntiželu u najveći ljetni događaj. Nabavili smo dva šanka, dva pivomata, roštilje, vratili srdele na plivalište.
Lani je bila jedna savršena sezona, slavili smo 30 godina postojanja, osvojili Divlju ligu, revijalna utakmica u kojoj su snage odmjerile Legende FUN-a i Legende Juga, a gledao se i prijenos Svjetskog vaterpolskog prvenstva u Budimpešti između Hrvatske i Mađarske na velikom platnu postavljenom iznad prostorija Gusara. Bila je to jedna od boljih zabava u Župi posljednjih godina. Počeli smo malo iza podne i sam ne znam koliki je broj ljudi procirkulirao od tada pa do kraja zabave u noći.
Dosta nas i samostalno kao ekipa sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama, večerama, skupljanju novaca i rado se uključujemo u humanitarne projekte. U svemu tome na kraju se lijepo družimo i dobro zabavimo.Nakon druge titule osvojene prošlog ljeta najavio si povlačenje i prepuštanje udruge i kluba mlađima. Je li upravo to ono što je Fun i održalo svih ovih godina, znati prepoznati trenutak kad je došlo vrijeme za smjenu generacije i davanje prilike mlađima?
Upravo tako. Fun je poznat po tome da je uvijek išao dalje prenošenjem sa starijih na mlađe. Ljudi imaju volju, imaju želju, ali s vremenom jednostavno izgube snagu. Primjetio sam, najprije na sebi, pa i na drugim članovima da je vrijeme da prepustimo mlađima. Mi smo tu, nešto što ti je ljubav i dalje je ljubav ali postane i „teret“.
Mato Miloslavić je sada preuzeo, a ja ga se sjećam kad je kao dijete pitao može li s nama na barku. Danas je to jedna mlada ekipa, mladi ljudi i već sada imaju puno ideja što će raditi i to je odlično. Ja idem u barku navijati, naravno da kad si jednom u Fun-u, uvijek si u Fun-u. Uvijek ću biti tu. Mislim da je ovo bio najbolji trenutak za smjenu generacije. Lani je ipak bilo 30 godina Funa-a i nije bio trenutak za te promjene. Mi smo to prošlo ljeto odradili, ali svi ti momci su bili tu, zagrijali se i uputili. Na određeni način oni su započeli svoj put, a mi napravili jedan svoj filmski završetak.
Spomenimo i Župaho Sambastico. Član si te bubnjarske skupine, možeš li nas malo pobliže upoznati s njom?
Opet krećemo od entuzijazma Romea Keleza, jedan, jedini i neponovljivi. To je jedna šarolika ekipa od dvadesetih pa do pedeset i koje godine. Bilo nas je deset, vodio nas je Vlaho Kitin. Jedne smo godine imali i točku u karnevalu, sviranje na cijevi kao grupa „Blue man“. Zimi bi vježbali više puta tjedno, ali ljeti nam se problem skupiti. Da bi donekle dobro zvučali treba nas okupit bar osam što je ljeti nemoguće. Uvijek se sastavimo za Funova srca i karnevo u Cavtatu. Jedno vrijeme smo čak nastupali i na svadbama. Nikad neću zaboraviti jednu scenu: Ulazimo s Karakom u Mline negdje navečer, trojica na provi, trojica na krmi, jedan u sredini i Romeo bala. Kako smo mi svirali, još brod nije ni pristao, plivalište je bilo puno. Morali smo ostat svirati, nije ni bitna bila kvaliteta već pozitivna energija, opuštenost i zabava.
Sviraš i u bandu Suicide note. Hoćemo li vas vidjeti na ovogodišnjoj Puntiželi?
Nadam se da ćemo nastupiti, ali to ne ovisi o meni. Imali smo probe, trenutno imamo vremena ali i tehničkih poteškoća. Većina naših svirki je bila na Puntiželi pa vjerujem da ćemo uspjeti.
Kakvi su ti sada daljnji planovi? Planiraš li se u Župi posvetiti nečemu drugome vezanom uz sport?
Naravno da i dalje ostajem uz Fun, a o konkretnim planovima za budućnost još nisam razmišljao.