Patronažna sestra koja je većinu svog radnog vijeka provela u Župi skrbeći od najmlađih do najstarijih. Malo je onih koji je ne poznaju pa je na kavi s nama ovaj put pred skori odlazak u mirovinu sestra Anđela Ćesić, vedri duh Župe.
Kad ste osjetili Božji poziv i odlučili se zarediti? Kako bi nam približili tu odluku, jeste li oduvijek znali da je to Vaš put ili ste u mlađim danima ipak zamišljali drukčiji život?
Negdje s petnaest godina sam odlučila da želim ići u samostan i zarediti se. Oduvijek sam željela raditi s djecom bilo kao odgojiteljica u vrtiću, medicinska sestra ili u školi, ali važno mi je bilo da je to rad s djecom. Imala sam i sreću da sam od početka, radila kao medicinska sestra s djecom u vrtiću. Završila sam medicinsku školu dvije godine u Zagrebu, koju sam zbog ređenja prekidala pa sam potom završila srednju medicinsku školu u Splitu da bih se na kraju ponovno vratila u Zagreb. Na moju veliku radost radila sam s djecom dugi niz godina. Nakon polaganja vječnih zavjeta tri sam godine bila u Vrbovcu. Poslije dolazim u Župu i tu sam sve do danas.
Kako je Vaš odlazak u časne sestre prihvatila Vaša obitelj, rodbina i prijatelji?
Moram priznati da su se u početku suprotstavljali takvoj mojoj odluci. Smatrali su me dosta živahnom i neozbiljnom, mislili su da to nije za mene i da ću brzo odustati i izać iz toga. Nisam se predomišljala, rekla sam sebi idem probat i vidjet, nije kraj svijeta ako i odustanem, ali evo me tu gdje jesam, ustrajala sam do mirovine. Nadam se da je to sad konačno i da u ovim godinama neću odustati, kad već nisam dosad. (smijeh)
Jeste li ikad posumnjali u sebe, zaljubili se ili jednostavno došli u iskušenje da se vratite prijašnjem životu?
Naravno, bilo je i takvih trenutaka. Svaki čovjek ima svoje krize, ni mi u samostanu nismo pošteđeni toga. Evo na primjer, majčinstvo, jedan jaki poriv kod žene nije mimoišao ni mene, ali potrebno je raditi na svojim odlukama. Rekla sam sebi da ja mogu imati puno više djece od dvoje-troje i zaista je tako od početka kroz rad u vrtiću a poslije u patronaži.
Spomenuli ste patronažu. Već dugi niz godina radite u patronažnoj službi na području Župe pružajući njegu trudnicama, novorođenčadi i starijim bolesnicima. Možete li nas malo pobliže upoznati sa svojim dosadašnjim radom?
U Župu sam se doselila 1983. U ambulanti sam počela raditi 1985. s doktorom Asimom Džamastagićem. Moram naglasiti da mi je to zaista bio lijep period života, s njim je bilo odlično raditi. Puno mi je značila njegova podrška i suradnja, a posebno na samom početku mog rada. Bio je jedan divan čovjek i i liječnik kojeg se i danas u Župi rado spominje. Nakon nekoliko godina sestra iz patronaže je pošla u mirovinu i tu sam došla ja, sve do sada. Nije bilo lako, prvih godina sam ljude obilazila pješice, a Župa je zaista velika i posla je dosta. Imala sam tu sreću da sam naišla na jednog svećenika, koji je onako kroz ragovor saznao da pješačim kako bih obišla kuće i obavila posao i pitao me može li mi netko nabaviti automobil. Kroz šalu sam mu odgovorila da može on, a on je to shvatio ozbiljno, rekao mi da položim i prije nego je vozačka bila gotova Yugo koral 60 je bio parkiran ispred kuće. (smijeh) Prije rata sam u Zagrebu završila i višu medicinsku školu za potrebe svog posla.Tako sam veći dio svog života ostala raditi u Župi i ni u snu nisam zamišljala koliko ću to voljeti i u tome se pronaći. Mislim da sam sretna žena jer sam se našla u onome što meni odgovara.
Za posao poput Vašeg nije dovoljna samo škola i diploma. Potrebna je velika količina empatije, topline i ljubavi kako bi se netko tako pronašao.
Svi mi kažu da sam cijelu Župu naučila grliti i ljubiti. Bez empatije i ljubavi ne bih mogla raditi. Pružam njegu starijima, bolesnicima, ali posebno mi je drago kad dođem u mladu obitelj s bebicom. Majkama pristupam s posebnom toplinom, volim taj trenutak čestitanja i ljubljenja, početaka, da ne misle da je časna sestra nešto strano već da opušteno porazgovaramo. Tu je i edukacijski dio o bebama, odijevanju, prehrani i slično. Majke su danas i informirane, googlaju i idu na trudničke tečajeve, ne treba im puno govoriti, dosta toga znaju, ali ipak vole da im se dođe. Za Božić i Uskrs nastojim, bar u Župi Mlini obići starije osobe i čestitati im i malo se s njima podružiti.
Imaju li naši sumještani treće životne dobi kvalitetne uvjete, brigu i skrb?
Župa je malo specifična, ima dosta starijih ljudi koji su sami, ali mislim da su uglavnom dobro zbrinuti. Dio njih ima i žene koje dolaze iz unutrašnjosti i danonoćno brinu o njima. Moram priznati da ima i jedna ekipa mlađih ljudi koji su se angažirali za pomoć, svaku me godinu pitaju za potrebite i ja im dam neki popis gdje oni odnesu jedan vrlo kvalitetan i bogat paket pomoći. Napomenula bih da je uz zdravstvene uvjete iznimno važna duhovna dimenzija, posebno kod težih bolesnika, porazgovarati s njima. Bitno je ukazati im na važnost molitve te savjet da potraže i pomoć svećenika. To je ljudima jako potrebno i tu su zaista zahvalni.
Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?
Ustajem u šest sati i idem na zajedničku molitvu, a potom slijedi meditacija. Nakon doručka u sedam sam na poslu u ambulanti. Uglavnom tada dođu kroničari na redovnu kontrolu šećera, kolesterola i mjerenja tlaka. Nakon toga odlazim na teren. Iz rodilišta dobijem podatke za rodilje i planiram si obilaske. Obilazim i na zahtjev kroničara i nepokretnih bolesnika ili po prijavi i uputi liječnika. Dosta vremena oduzimaju mi i administrativni poslovi. Često u šali znam reći da se bez mene ne može ni roditi ni zakopati, skrbim za sve od 0 do 100 godina.
Redovno vršite kontrole šećera, kolesterola i tlaka. Organizirate i brojna predavanja u svrhu prevencije i na teme prilagođene trećoj dobi.
Tako je, utorkom i četvrtkom provodimo redovna mjerenja, a nekoliko puta godišnje sam znala organizirati predavanja i ovim putem želim posebno zahvaliti dr. Tešanović koja se uvijek odazvala na svaki moj poziv. Održavala je stručna predavanja o dijabetesu, štitnjači...Doktorica Gordana Buljan Flander je obradila jednu zanimljivu temu „Tko uživa, a tko odgaja?“ za naše bake i djedove.
Jesu li ljudi dovoljno osvješteni o važnosti prevencije?
Mislim da jesu. U tim akcijama koje smo provodili uvijek se otkrije neki dijabetičar, osoba s visokim tlakom, aritmijom, što je na neki način i dobro jer bi problemi kasnijim otkrivanjem bili još veći.
Ostaje li Vam dovoljno slobodnog vremena i kako ga volite provoditi, imate li neki hobi?
Posla je dosta, ali pronađe se i slobodnog vremena. Volim šetati, boraviti u prirodi i obožavam plivanje. Navečer molim, prisustvujem misi, malo se pogleda dnevnik i internet, što ima po svijetu...Aktivna sam i na društvenim mrežama, najviše volim pretraživati duhovne sadržaje kojih je zaista puno. Volim i putovati kad mogu, bila sam i na svjetskom kongresu medicinskih sestara u Južnoafričkoj Republici. Išla sam na dosta putovanja, većinu njih zahvaljujući mojoj medicinskoj struci pa sam tako obišla skoro cijelu Europu, različite međunarodne kongrese i već spomenuti svjetski kongres.
Jesu li časne sestre cijenjene danas?
Mogu reći da nas se poštuje i to poštovanje treba opravdati. Kad god dođem u neku kuću, osjećam se radosno kao u svojoj, rado me prime i lijepo dočekaju.
Spomenuli ste dugi radni vijek u Župi. Dalo se naslutiti da je mirovina blizu, što planirate?
Mirovina je pred vratima. Završavam s mojim radnim obvezama 25.travnja. Odlazim iz Mlina i moram priznati da mi je nakon toliko godina i ljudi u mom životu teško napustiti ovo mjesto, najljepše godine sam provela u Župi.