Četvrtak, 06 Veljača 2025
NA KAVI - Željko Mirović Miš; Neopisiv je osjećaj i danas, kada pogledam fotografije s prvog koncerta

NA KAVI - Željko Mirović Miš; Neopisiv je osjećaj i danas, kada pogledam fotografije s prvog koncerta

Na prvoj kavi ove jeseni s nama je Željko Mirović Miš, basista legendarne i neponovljive Crne Udovice, benda koji iako je snimio samo jedan album, traje i nakon 30 godina od izlaska tog albuma, i dandanas ima na tisuće obožavatelja koji na koncerte dolaze iz svih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja.

Dijete si Grada, cijeli si život u Dubrovniku, ali u posljednje vrijeme vidimo te kao našeg sumještanina. Što te potaklo na odlazak iz Grada?

Da, već nekoliko godina sam vaš sumještanin. Iako sam se rodio u Gradu, u urbanom središtu, nekako sam više privrženiji selu i manjim mjestima. Volim mir, a danas Grad više nije po mjeri čovjeka, od problema s parkingom do kupovine, sve je prilagođeno za turiste. Na neki način je postao muzej.

Oduvijek se baviš glazbom, jesi li se kad vidio u nečemu drugome?

Mislim da sam se pronašao baš u glazbi, nisam se zamišljao nigdje drugo. Bavim se povremeno i slikarstvom, onako za sebe, više iz hobija. Imao sam u Zagrebu jednu svoju izložbu, a u Dubrovniku jednu skupnu.

Kao što i pjesma kaže 80-te su bile godine, zlatne po mnogočemu, a posebno glazbi. Tad je došlo i do stvaranja legendarne Crne Udovice. Da se malo vratimo na te početke...

Krenuli smo 1981., to je već stara priča. Počeli smo u jednoj baraci koja je bila za radnike koji su gradili Mokošicu. Tu smo dolazili vježbati. Nakon vježbi ponovno smo cijeli namještaj vraćali na mjesto, imali smo zaista veliku volju i želju. Vjerujem da nas je ta upornost koju smo imali dovela poslije na jedan dobar glas i nivo koji smo uspjeli ostvariti.

Je li moguće uopće povući paralelu u glazbi, sada i tada, a posebno za mlade koji tek počinju i traže mogućnosti da se probiju?

Iako nisam dovoljno upoznat s načinima na koje oni danas funkcioniraju, čini mi se da smo mi imali bolje uvjete i prilike. Malo je paradoksalno, mislim da bi u današnje vrijeme oni trebali imati bolje uvjete. Nama je tada društvo puno više pružalo. Dali su nam Lazarete, općenito su se tu bendovi promovirali i vježbali. Imali smo rasporede vježbi, stalno su se održavali koncerti i gitarijade. Društvo nije gledalo što sviraš, htjeli su ti dati nekakav izlaz i bolju perspektivu da nešto stvaraš. I naš prvi koncert je bio 1982. u Lazaretima, to je nezaboravno, kao i cijela atmosfera u Gradu uoči izlaska našeg albuma.

Neopisiv je osjećaj i danas, kada pogledam fotografije s tog koncerta na kojem su nam bili roditelji i prijatelji koji su nas podržavali, kao i ljudi koje ne poznam osobno već iz viđenja. Kažu da je najteže uspjeti u svom mjestu, ali nas su u gradu kao domaći bend stvarno podržavali i sjećam se kad nam je izašao album, cijeli izlog gdje su inače izloženi albumi raznih izvođača je bio popunjen samo Crnom Udovicom.

Na predstojećem koncertu u Gružu vjerojatno će biti puno onih koji će sve pjesme pjevati od riječi do riječi a nisu se ni rodili kad je Crna Udovica bila aktivna.

To je uvijek svima interesantno, pa i nas same to iznenadi, taj broj ljudi koji nas želi vidjeti a posebno raspon generacija koji nas sluša, pa na koncertu vidite roditelje i djecu. I na reunion koncertu 2008. bilo je tako, a veseli i broj ljudi koji nas žele slušati i oni koji nam dođu iz svih dijelova Hrvatske i okolnih zemalja. Uoči tog koncerta razmišljali smo koliko bi ljudi moglo biti i došlo ih je daleko više nego što smo računali.

Danas uglavnom sviraš samostalne svirke, gaže s bendom ... kakav je repertoar?

Sviram po pubovima, taracama hotela, svadbe i naravno da repertoar moram prilagoditi određenoj publici i određenom mjestu, ali uvijek sviram i dio tog repertoara koji je meni blizak, malo rock&rolla, Claptona i sl.

Kakav je život glazbenika danas, može li se s tim pristojno živjeti?

Može se živjeti pristojno, ali se treba stvarno založiti. Puno je muzike, muzičara i bendova. Dosta se radi, ali je i manje mjesta s muzikom uživo, nego prije. Ljudi drukčije i reagiraju nego kad sam bio mlađi, imamo veće mogućnosti, ali gledajući tarace više se nekad živjelo glazbu i plesalo, danas se manje proživljava muzika.

Već smo spomenuli da se tvoje ime uvijek veže uz glazbu, a slobodno vrijeme, što Željko radi kad ne svira?

Uglavnom vrijeme volim provoditi s prijateljima. Član sam Moto kluba Libertas Ridersa pa znamo malo otputovati i dosta se družimo tijekom zime jer nas je većina ljeti zauzeta.

Mnogima nije jasno što se dogodilo s materijalima za drugi studijski album

Bili smo u procesu stvaranja nekih drugih pjesama, a od tog smo materijala odabrali jedan dio koji bi išao na album. Međutim, to nikad nije zaživjelo i iz poznatih okolnosti ´91., a već ´88 smo bubnjar Pero Baule i ja pošli na odsluženje vojnog roka. Bend je nastavio raditi, napravio neke druge stvari i materijale, ali po mom mišljenju to više nije bio taj stil koji smo gajili. Obično na koncertima sviramo i tih par pjesama koje nismo stavili na album, u nešto malo izmijenjenom aranžmanu.

Imate li možda u planu uz tih par pjesama raditi i nešto novo, možemo li očekivati da osvane i neki novi album?

Nakon reunion koncerta 2008. godine postojala je ideja da bi nešto radili. Dobili smo i ponudu u Zagrebu za izdavanje albuma, ali okolnosti nam nisu išle na ruku. Većina javnosti zna, Doka živi vani i svira s eminentnim imenima uz koje je vezan ugovorom, a i zbog brojnih obaveza nismo se mogli uskladiti. S vremena na vrijeme možemo se okupiti ovako za poneki reunion i to nam je za sada jedina mogućnost.

Uz zahvale na razgovoru, Željku smo naravno poželjeli još puno dobrih svirki, uz obaveznu napomenu da se vidimo na koncertu u Gružu 22. prosinca gdje će vjerujemo Crna Udovica još jednom okupiti ljude svih godina, pružiti odličan provod i potvrditi svoj status glazbenog fenomena koji se prenosi generacijama.